ANTUN PADOVANSKI Izvor: Ljubuški.info
Hrvati se najviše mole svetom Anti
Blagdan je Svetog Ante Padovanskog, jednog od najomiljenijih katoličkih svetaca, koji je svetim proglašen samo godinu dana nakon svoje smrti. U BiH blagdan se obilježava svetim misama, blagoslovom djece i procesijama

Štovanje svetog Ante među vjernicima toliko je rašireno da mnogi teolozi to nazivaju religijskim fenomenom. 

Sveti Ante omiljen je svetac u hrvatskome narodu. Nema mjesta gdje mu nije izgrađena kapelica, a nema ni čovjeka koji ga nije zazvao u različitim potrebama. Čak se i pretjeruje sa zazivima, pa se često zna reći: Bože, moli se svetom Anti da me usliša, piše 24sata.

Time se ne pravi namjerna pogreška niti se griješi, nego se hoće reći koliko je sveti Ante štovan kod nas, koliko ga ljudi vole. On je jednostavno svetac. Postoje mnoge župne i područne crkve, groblja i grobljanske kapelice koje su na našem prostoru posvećene sv. Antunu Padovanskom, kao i mnoštvo usputnih kapelica. 

Tisuće i tisuće vjernika svakog 13. lipnja okupljaju se u župama svetog Ante diljem zemlje kako bi proslavili svečev blagdan. Osim proslave samog blagdana, kod nas je već dulje proširena pobožnost 13 utoraka koja prethodi blagdanu. Pobožnost dolazi od dana kada je sveti Ante preminuo, 13. lipnja 1231. Vjernici se tih utoraka okupljaju u crkvama i kapelicama, mole razne molitve, daju zavjete, ispovijedaju se i slično tomu.

Osim pobožnosti 13 utoraka, kod nas je popularna i pobožnost devet utoraka. Pobožnost kroz devet utoraka pripisuje se povijesno dokazanom događaju. Naime, u Bologni je 1616. godine živio bračni par koji tijekom 22 godine braka nije imao djece. Žena se žarkom molitvom obratila svetom Anti za pomoć. Svetac joj se u snu ukazao i rekao joj da devet utoraka posjećuje njegovu sliku u crkvi pa će joj molitva biti uslišana. Tek što je izvršila svečeve naloge, žena je postala majkom. Ali, rodila je izopačeno dijete. Žena je opet, s pouzdanjem, poslala dijete pred svečev oltar i čim je novorođenče položeno pokraj nogu čudotvorca, poprimilo je dječju milinu i lijep izgled. Glas o tome brzo se proširio, a s njime i pobožnost devet utoraka.

Hrvatski vjernici svetoga Antu slave na tri načina: jedan je slavljenje utoraka, drugi je nošenje njegove medaljice, sličice ili kipića, a treći je darivanje kruha svetog Antuna u korist siromaha. Izgleda da je ta praksa danas najrašireniji način svečeva štovanja. Postanak te prakse pripisuje se čudu po zagovoru svetog Ante. 

Nedugo nakon što je u Padovi izgrađena bazilika svetog Ante neki se dječačić, po imenu Tomasino, igrao nedaleko od nje i nesretno pao u veliku posudu s vodom. Kad ga je njegova majka nakon duljeg traženja našla, bilo je prekasno. Izvadivši ga iz vode, nije više pokazivao znakove života. Očajna majka tada zavapi velikom čudotvorcu, svetom Antunu, uz obećanje da će siromasima udijeliti toliku količinu brašna koliko teži njezin nesretni sin. I bi uslišana. Dječačić je istoga trenutka živnuo, kao da mu se nije ništa dogodilo.  Od tada je nastao običaj da štovatelji sv. Antuna na razne načine pomažu siromasima, u prvim vremenima nazvan „težinom dječaka“, a kasnije „kruhom siromaha“ te naposljetku „kruhom sv. Antuna“. 

Biografi su svetog Antu nazivali „braniteljem potlačenih“ jer se, piše fra Ante Kekez, bivši župnik župe svetog Antuna u Splitu, na poseban način stavio na stranu odbačenih i siromašnih ljudi. Bili su to, ponajprije, duševni siromasi, grješnici, ali i materijalna sirotinja koja je vapila za komadićem kruha. 

Poznate su njegove riječi: „Jao onima koji imaju pune podrume vina i žita, dva ili tri para odjeće, dok Kristovi siromasi prazna želuca ili polugoli prose na njihovim vratima, pa ako im što preko srca i daju, daju malo ili lošije od lošijega.“ Biti milosrdan za sv. Antu znači „siromašnome pokloniti srce ne samo iz ljubavi nego i kroz suživot i patnju“. 

Današnji svijet ne poznaje moćnijega i simpatičnijeg sveca koji bi se postavio odvjetnikom bezbrojnih siromaha, prognanika i izbjeglica koji na poseban način trpe sve nepravde nagomilane u suvremenom svijetu. 

U svakom vremenu, pa i našem, sv. Ante tješitelj je i otac ubogih, prijatelj nesretnih, dobročinitelj od svijeta prezrenih. Zato se s pravom naziva „otac sirotinje“ i „svetac siromaha“. Tu treba tražiti izvor mnogobrojnim pučkim pobožnostima na čast sv. Ante. Fra Kekez kaže da je „kruh svetog Ante“ plod kršćanske ljubavi koja je uvijek nježna, milosrdna i spremna pomoći potrebnome. 

Autor:
Prvi.tv